Dan Domovinske Zahvalnosti 2016.

Nakon jutarnje mise za Domovinu te kulturnog događaja predstavljanja knjige Ivana Vuletića, uslidio je večernji dio proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti na školskom igralištu.

Već oko 19.00 sati završavale su se zadnje pripreme za feštu, iza škole se dimilo u svih šesnest, a po običaju dobranjska dica su prva pristizala na igralište i započimala svoj program. Glazba je bila spremna i ljudi su se polako počeli okupljat. Oko 20.00 krenula je uobičajena pomama za ićem i pićem, pa su naši gril majstori bili na mukama kako šta prije ispeć što veće količine mesa. Naravno, prednjačila su dica sa uzastopnim pitanjima: “Ima li još čevapa?”. Atmosfera je bivala sve bolja i bolja, Frane Jukić i prijatelji su redali domaće hitove.

Ove godine, čast da pozdravi okupljene je imao fra Žarko Relota koji je svima zaželio lipu i dostojanstvenu proslavu, te podsjetio zašto tribamo bit zahvalni za ovaj dan.

Na igralištu, odigrana je utakmica večeri u kojoj su se sastali kombinirani sastavi Đuturuma i Talenata, a nakon njih igralište su preuzela dica igrajući do kasnih sati. U međuvrimenu su se sastale stare gangaške ekipe i klape, pivalo se na nekoliko mista, a na igralištu su se izmjenivala dica i odrasli željni plesa i pisme.

Po mojoj procjeni, bilo je između 250 i 300 ljudi, dosta naših gastarbajtera iz svih dilova svita i Hrvatske. Uistinu, prekrasan dan, onakav kakav i zaslužuje biti, pun molitve, zahvalnosti, sriće i radosti. Veliko fala našim braniteljima šta su nam ovo omogućili!

U ime Kulturne udruge Dobranje, zahvala ide svima koji su sudjelovali u pripremi i organizaciji fešte, te koji su na bilo koji način pomogli. Od naše Općine, Poduzeća za ceste – Split i našeg Marka Milardovića, NK Commerce, preko svih koji su sudjelovali u nabavi, posluživanju, pripremanju hrane i pića, čišćenju škole i prostora oko nje, te naravno svima koji su došli i uveličali jedan od najvećih dana hrvatske povijesti.

Ove godine nemam baš puno slika sa fešte s obzirom da sam bio zauzet organizacijom i pomaganjem u posluživanju, a i falio mi je moj “službeni” fotograf i snimatelj.